Pčele i med

Sva živa bića na zemlji imaju zajedničko porijeklo, ono se mijenjalo ili izumiralo protekom stoljeća evolucija. Pčele u povijesti svoje porijeklo dijele s osama koje su u davninama bile čisti mesojedi. Vjerojatno zbog manjeg izbora mesne hrane u prirodi neke su poput osa kopačica (Sphingidae) postepeno prešle na hranu biljnog porijekla.

Tako su u samim počecima one svoje leglo i dalje hranile hranom životinjskog porijekla, dok su odrasle jedinke kao hranu počele uzimati nektar i pelud. Obična osa Vaspidae primjerice na takav način prehranjuje se još i dan danas.

Stupanj razvitka nekih usamljenih pčela poput vrste Halictus, bumbara Bombinae, pčele bez žalca Meliponidae i samog roda Apis uže porodice Apinae pčele su postepeno iz usamljeničkog načina života počele živjeti u zajednicama dok su neke i dan danas ostale na “nižem” stupnju svog razvoja poput solitarnih pčela ili kako ih nazivamo još: pčela samica.

U tim su prvim počecima zajednica ženke gradile svoja gnijezda i polagala svoja jajašca na istim mjestima, no svaka za sebe. Udruživale su se samo u slučajevima kada su se trebale braniti od zajedničkih neprijatelja koje su napadale zajedničkim snagama. Dalji razvoj približavanju zajednici u kojima danas žive odnosio se na to da više ženki buši cjevčice za legla tik jedno do drugog, ženke postaju plodnije, razvoj se legla ubrzava i pčele su se počele po prvi puta susretati sa svojim leglom što do tada nije bio slučaj.

Susretanjem ženki s njenim potomstvom što do tada nije bio slučaj stvorili su se svi preduvjeti za ozbiljnije organiziranje pčelinjih zajednica. Ta pojava ranog legla smatra se kao najvažnija u cijelom životnom razvoju današnjih pčelinjih zajednica.

Po prvi se puta uz trutove i matice sada javljaju i radilice, uvjet svake pčelinje zajednice bez kojih je opstanak svake zajednice nemoguć. Te su prve radilice u stvari zakržljale ženke kojima je zbog oskudice hrane i prostora zakržljao reproduktivni organ. Njihov nagon za razmnožavanjem i parenjem postupno nestaje i javlja se pojava partenogeneze, djevičanskog rađanja, odnosno razvoja jedinki iz neoplođenih jajašaca. Ako se javi potpuna partenogeneza tada se iz neoplođenih jajašaca leže i muško i žensko potomstvo, a ako je nepotpuna leže se ili žensko ili muško potomstvo.

Pojavom takvih ženki koje su bile sposobne da bez sparivanja i bez mužjaka, proizvode potomstvo, otpala je potreba da se ostavlja staro gnijezdo kako bi pronašle mužjaka u cilju sparivanja, pa se mlada matica sada mogla pridružiti svojoj majci da joj pomaže u nošenju jaja i u ostalim radovima oko razvoja zajednice.
U daljem razvoju iz partenogeneze javlja se samo nepotpuna iz koje se dalje razvija samo muški spol pčela. Ženke generacija punom partenogenezom mogu razvijati dalje zajednicu, dok one s nepotpunom više ne mogu jer iz legla izlaze samo trutovi. Javlja se potreba da se ženke vežu uz jednu ženku “majku” koju danas zovemo matica, pomažu joj u daljem radu oko održavanja vrste preko zajednice što čini do tada neviđen prirodni fenomen.

Pčele ovisne o prirodi dakle med proizvode na isti način gotovo od pamtivijeka – najmanje 150 milijuna godina. U potpunosti su ovisne o okolini, danas teško da bi mogle opstati u ovom obliku bez pomoći ljudi – pčelara pomoću kojih se s više ili manje uspjeha rasprostranila i održala na gotovo svakom dijelu kopnenog dijela zemlje. To je jedina domaća životinja koja još nikad nije udomaćena.

Poznato je da su ljudi u starom Egiptu pčelarili i prije 4.000 godina, a od tada do danas čovjeku nije pošlo za rukom ništa bitno promijeniti u načinu života, naravno osim samih košnica i samog pristupa u ophođenju sa pčelama. Pčelama je med zaliha za duge zimske mjesece kada cvijeće ne cvjeta i stoga ne proizvodi biljne sokove. To je jedini kukac-životinja koji proizvodi hranu za ljudsku upotrebu naravno sasvim nesvjesno.

Pčela ima tri para nogu, četiri krila, žalac i poseban trbuh koji zadržava i prerađuje biljni sok. Njihov doprinos u životinjskom carstvu je obilat zbog primjene njihovih proizvoda u kemiji : med, vosak ,pčelinji otrov, propolis, pelud, i matična mliječ.

Njihov doprinos u prirodi i očuvanju-opstanku flore nadamo se da ne treba posebno isticati. Većina toga o pčelama još uvijek je tajna, iako je čovjek svojim istraživanjima proučio i još proučava sam život pčele mnoge stvari o samom životu pčela temelje se na nedokazanim tumačenjima.

Pčelarstvo danas

Mnogi znanstvenici i dan danas uče baš od pčela i njihovih proizvoda. Med i pčelinji proizvodi su se koristili od davnina, a koriste se i sad u svim krajevima svijeta, kako u medicini, industriji, tako i u prehrani.

Pčele koje žive u prirodi za svoj dom biraju najčešće šupljinu debla, rupu u stijeni, a ponekad i krošnju drveta.
Međutim na takav je način danas gotovo nemoguće pčelama opstati u prirodi.

Pletara je od davnina korištena kao košnica za pčele i jedna je od starijih te vrste koja se održala do danas, a je nalazimo samo kod pčelara koji je drže za proizvodnju rojeva, pčelinjeg voska ili iz čisto sentimentalnih razloga.

Moderna LR košnica, na primjer, sastoji se od drvene kutije u kojoj se nalaze pčele koje na unaprijed pripremljene okvire skupljaju med. Prilikom povećanja broja pčela u košnici dodaju se novi nastavci (recimo kod LR košnice), te se tako košnica povećava ili smanjuje po potrebi.

Pčele žive i rade u zajednicama, pčela kao pojedinac u prirodi osuđena je na smrt. Svaki roj pčela sastoji se od radilice, matice i truta. A o njima, bolestima, biljkama koje posjećuju i drugom možete pročitati više na našim stranicama. Kod jakih dobro razvijenih zajednica nalazi se ukupno 50.000 – 80.000 pčela što ovisi o košnici, a obavljaju svoje zadatke ovisno o starosti.

Želite li naručiti naše proizvode ili nas kontaktirati, nazovite nas klikom na gumb!